KARLOVAC: KIŠOVITO 14° C KIŠOVITO

, 22.05.2012. Pratite nas preko RSS-a

Udruga Avadhuta - vijesti iz yatre
Udruga Avadhuta - vijesti iz svijeta
Udruga Avadhuta - zanimljivosti
Oglasi udruge Avadhuta

Udruga Avadhuta - zaslužne osobe

H.D.G. A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada

H.D.G. A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada

H.D.G. Bhakti Tirtha Swami

H.D.G. Bhakti Tirtha Swami

H.H. Radhanath Swami

H.H. Radhanath Swami

Jedna stvar koja mijenja sve - Novogodišnja poruka

sacinandanaswami

Što ako postoji jedna stvar koja bi mogla promijeniti sve na bolje – jedna stvar koja bi poput čarobnoga štapića mogla prizvati stvari kao što su sreća ili savršenstvo? Što bi to moglo biti – i gdje bi se moglo dobiti?

Kao dijete često sam razmišljao o tim pitanjima i doista sam mislio da bi ta jedna stvar bio čarobni štapić s neograničenim mogućnostima – i samo bi ga Bog posjedovao. Dao sam čvrst zavjet da ću Ga, ako ikada susretnem Boga, pitati neka mi da to čudesno oruđe – makar samo za kratko vrijeme, a onda ću život učiniti savršenim.

Pa, vjerovali ili ne, postoji takva stvar – i ona je već u vašem srcu: to je suosjećanje, koje vas čeka da ga otkrijete.

Onaj tko otkrije suosjećanje vidjet će kako se svi njegovi odnosi pretvaraju u pozitivne odnose i kako ulazi u tijek kozmičkog održavanja. Tada se oslobađa svih tjeskoba.

Sljedeća priča pokazuje kako iskazivanje suosjećanja donosi velike dobrobiti.

 
Jednom je čovjek pristupio svecu s dugim popisom pritužbi: „Nemam novaca, svi me mrze, zdravlje mi je loše, djeca su me ostavila…“ Popis nije imao kraja. Svetac ga je konačno zaustavio i rekao: „Jesi li se danas već pobrinuo za nekoga tko pati? Ako se brineš o drugima, Bog će se pobrinuti za tebe.“ To je zvučalo previše jednostavno, pa je čovjek odjurio u znak prosvjeda. Ali, to uistinu djeluje: Bog uvijek vodi brigu o onima koji se brinu za druge.

Pri skrbi za dobrobit drugih, uvelike pomaže sjetiti se kako smo jednaki: svi smo članovi JEDNE obitelji. Isti Bog prebiva u svim našim srcima. Možemo doživjeti veliko blaženstvo kada razbijemo zidove koji nas razdvajaju. Nakon što ih uklonimo, oslobađamo se tjeskobe.

Moj nas je duhovni učitelj jednom podučio: različita živa bića biraju za sebe različita tijela i odjeću, ali učena osoba sve vidi jednakim. Svevišnji Gospodin jako cijeni suosjećajno ophođenje koje proizlazi iz takvoga gledanja. Srila Prabhupada je naveo strofu: „Gospodin je vrlo zadovoljan kad se Njegovi bhakte ophode prema drugima snošljivo, samilosno, prijateljski i podjednako.“ (Srimad-Bhagavatam, 4.11.13)

Što je, dakle, potrebno da se razvije suosjećanje?
 
Odgovor je jednostavan: empatija – odlika pomoću koje ćemo duboko zaći u tuđi način opažanja, osjećati njihove osjećaje kao da su naši i pokušati im biti od koristi.

Možda ćete pomisliti: „To je nemoguće za normalno ljudsko biće!“ Ali, poslušajte sljedeću priču.

 
Večer je na bojištu usred Flamanskog područja, 24. prosinca 1914. Prvi svjetski rat bijesni pet tjedana. Vojnički rovovi samo su 30 do 50 metara udaljeni jedni od drugih. Zavađene su snage u šoku koji je prožet strahom: vrijeme je grozno, posvuda se prostire zamrznuto blato i kiša. Zrak je ispunjen smradom mrtvih tijela koja trunu, jer ih vojnici ne mogu pokupiti u neposrednoj blizini neprijatelja. Štakori trče uokolo u sve većem broju. Ljudi nemaju uvjeta za spavanje i pokušavaju se odmarati dok stoje u rovovima. To je ludo, nehumano i potpuno nepodnošljivo. I, kao što neki kažu: Nijemci su sve to započeli.

Odjednom, nešto se neočekivano dogodilo: njemačke su linije zapalile svijeće na tisućama božićnih drvaca koja su im poslali od kuće, i počeli su pjevati božićne pjesme. Ostali su vojnici isprva pomišljali da je to samo još jedna vražja varka – ratni trik. Ali tada, jednako neočekivano, zavladali su empatija i suosjećanje. Shvatili su – i njemački se vojnici jednako plaše kao i svi drugi. Sljedeće što se dogodilo čista je magija: svi vojnici – britanski, francuski, nizozemski, itd. – ustali su uz bučan pljesak. Odložili su svoje oružje na stranu, potrčali preko bojišnice i počeli se grliti. Povijesna je procjena da je te noći 100.000 vojnika stajalo mirno na bojnom polju, rukujući se, dijeleći obiteljske fotografije, razmjenjujući darove kao što su kolačići i razgovarajući o apsurdnosti rata. Čak i časnici!

Prizor je naglo okončao kad su zapovjednici u pomoćnim kasarnama čuli o čudesnoj empatiji i suosjećanju. No, to je druga priča… koja je odnijela osam i pol milijuna života.

 
Poanta je: kad se empatija i suosjećanje – dvije prirodne odlike u svima – otkriju i primijene, zbivaju se čuda.

Stoga veliki svetac Bhaktivinoda Thakura pita: O, kada će se u meni probuditi suosjećanje za sve duše?

 
Thakura navodi tri praktična koraka da bismo postali suosjećajni u svom komentaru na Bhagavad-gitu, veliki duhovni klasik koji je zagonetno otkriven na bojnom polju prije 5000 godina.

 
Onaj tko želi biti suosjećajan mora:
1. Prvo postati svjestan da smo na razini duše svi jednaki.
2. Shvatiti da svatko od nas pati i uživa na isti način.
3. Čvrsto odlučiti da će napraviti nešto kako bi uzdigao druge.

Moram priznati da sam se u svom životu susretao sa situacijama i osobama koji su mi otežavali da djelujem na način koji ovdje dijelim s vama. Čini se da neke stvari i neki izvlače najgore iz mene. Izluđuju me! No, za to postoji jednostavno rješenje.

 
U vrijeme kada su suosjećanje i empatija teško dostupni, imao sam dobra iskustva s „emocionalnim semaforom.“

Prvo dolazi crveno: stani, zaustavi se za trenutak.

Zatim dolazi žuto: procijeni situaciju s duhovne točke gledišta. Svi smo mi vječne duše, odjevene u različite tjelesne i umne sklopove, ali u suštini, odnosno duhovno, svi smo mi dijelovi Krsne. Razmišljajte: Nisam došao na ovaj svijet da popravljam druge. (To će najbolje učiniti Krsna.) Došao sam popraviti sebe.

Na kraju dolazi zeleno: djeluj u skladu s novim uvidom, dok iznutra zadržavaš odmak od događanja i ostaješ na duhovnoj razini.

Od velike je pomoći da u svakoj situaciji s kojom se suočimo vidimo Krsnu:

 
yo mam pasyati sarvatra
sarvam ca mayi pasyati
tasyaham na pranasyami
sa ca me na pranasyati

„Onaj tko svuda vidi Mene i sve vidi u Meni, nikada Me ne gubi niti Ja ikada gubim njega.“ (Bhagavad-gita, 6.30)

Dobro je poznata činjenica da je u ovom trenutku naš planet u krhkom stanju. Kako će se stvari odvijati u budućnosti potpuno ovisi o tomu koliko će se ljudi udaljiti od izrabljivačkoga raspoloženja te koliko će razviti mentalni sklop pun empatije i suosjećanja.

Suosjećanje nam je dostupno; ono već postoji u vašem srcu. Međutim, možda ćete ga morati izoštriti kroz vježbu. Predlažem da svaki od vas, mojih dragih čitatelja, prakticira samilost sam za sebe. Djelujte samilosno prema barem jednoj ili dvije osobe svakog dana. Možda će vam na um pasti netko osobit ili možete suosjećajno djelovati u neposrednom okruženju. Obično pomaže kad se započne s empatijom: odrecite se svoga gledišta i poprimite njihovo. Potom gledajte kroz njihove oči sve dok se ne počnete osjećati poput njih. To je moguće – ne zaboravite priču s bojišta. Odmah ćete primijetiti promjenu u ozračju, pomak u energiji. Zatim pokušajte djelovati na temelju snošljivosti, samilosti i osjećaja istinske duhovne jednakosti.

Ponavljam: čuda će se dogoditi u vašoj okolini – vaši će se odnosi uvelike poboljšati i sve će se promijeniti na bolje – jednostavno zato što je Bog zadovoljan. To ozračje empatije i suosjećanja potom će se proširiti, polako ali sigurno, gotovo kao kad proljeće svojim čarobnim štapićem prepunim cvijeća preobrazi krajobraz zameten snijegom. Trebamo samo započeti.

Neka sljedeća godina bude godina u kojoj ćemo svi djelovati na temelju suosjećanja. To će biti naša najbolja godina. 100%!

Vaš u sevi,
Sacinandana Swami

 
ArhivaKomentari (0) |